Uvod
Samu riječ Trojstvo ne možemo naći u Bibliji, no koncept koju ta riječ opisuje je sastavni dio Isusovog učenja i otkrivenja. Trojstvo je naziv koji su Crkveni Oci dodijelili biblijskom konceptu koji se prenosio još od Apostola na prve biskupe, Oce Crkve, a zatim i na sljedeće naraštaje, sve do današnjih dana.
On na početku nije bio ovako artikuliran kao što je danas, upravo zate jer je ta potreba rasla kako su se pojavljivala razna nova krivovjerja u prvim stoljećima Crkve, a koja su kulminirala Arijanskom herezom u 4. stoljeću. Upravo zbog te hereze ili krivovjerja koje je proširio Aleksandrijski prezbiter Arije, sazvan je ekumenski sabor (sabor svih biskupa Crkve) u Niceji, upravo kao odgovor Crkve na to krivovjerje. Tamo je doneseno Nicejsko vjerovanje (kasnije dopunjeno na Carigradskom saboru pa je sada poznato kao Nicejsko-Carigradsko vjerovanje) koje je prvo ovakvo očitovanje vjere. Takav način ispovjedanja vjere ostao je običaj do današnjeg dana u skoro svim kršćanskim crkvama. Njega su vjerni na glas ispovjedali kako bi se suzbili lažni nauci o Božjoj prirodi i osobi te ispravljali iskrivljeni nauci koji su se širili Crkvom. Pošto je pismenost još bila dosta rijetka, na taj način su se usmeno utvrđivala i prenosila Apostolska učenja koja su pomagala vjernima da slijede ispravni nauk.
U ovom već ionako iscrpnom tekstu neću uključiti dio o najranijim učenjima o Svetom Trojstvu Crkvenih Otaca od 1.-4. stoljeća, ali ukoliko želite saznati više, prošireni tekst možete pronaći ovdje.
Nauk o Svetom Trojstvu
Nauk o Svetom Trojstvu središnja je istina kršćanstva, po kojoj je Bog jedan po biti (ili supstanciji), ali vječno postoji u tri Osobe: Otac, Sin (Isus Krist) i Duh Sveti. Ovo razumijevanje razvijalo se stoljećima kroz tumačenje Svetog pisma, teološku refleksiju i ekumenske sabore poput Nicejskog (325.) i Carigradskog (381.). I Katolička i Istočna Pravoslavna Crkva prihvaćaju Trojstvo kako je definirano u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ali s ključnom razlikom u ishodu Duha Svetoga, ili pitanja od koga izlazi Duh Sveti. Apostolski Oci (rani kršćanski pisci od oko 70. do 150., poput Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog i Polikarpa) pružaju temeljne uvide, iako njihovi tekstovi nisu tako sistematizirani kao kasniji nauci.
Nicejsko-Carigradsko vjerovanje
“Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku* i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.”
*katolička (grč. katholikós, lat. catholicus) – univerzala, za sve, prema svima
Ovaj naziv se prvi puta pojavljuje u kršćanskom kontekstu već krajem 1. stoljeća ili početkom 2. stoljeća kod Ignacija Antiohijskog (oko 107. g.), u njegovom Pismu Smirnjanima (8,2): „Gdje je biskup, ondje neka bude zajednica, kao što je gdje je Isus Krist, ondje je katolička Crkva.“
Ovdje „katolička“ znači: univerzalna, sveopća, prisutna svugdje i u svakom vremenu, nasuprot lokalnim ili sektaškim zajednicama. Treba razlikovati katolička sa malim i velikim k. Svi kršćani su katolici, ali ne pripadaju svi pod Rimsku Katoličku crkvu. Zato se kaže rimokatolik, za vjernike unutar Katoličke Crkve kao institucije.
Osobe Svetog Trojstva
Crkveni nauk kaže da je Bog jedan po naravi (biti), a trojstven po osobama: Otac, Sin i Duh Sveti.
Sve tri osobe su potpuno Bog i iste su božanske naravi.
“Sve što Otac ima, ima i Sin, osim nerođenosti; sve što Sin ima, ima i Duh Sveti, osim rođenosti.”
Ovo je sažetak zapadne (latinske) tradicije, posebno iz djela sv. Augustina Hiponskog (De Trinitate, lat. O Trojstvu), gdje on objašnjava razlike među Osobama Trojstva kroz osobna svojstva (proprietates personae):
• Otac je nerođen (ne rođen, aseitas – samopostojeći izvor)
• Sin je vječno rođen od Oca (generatio aeterna, lat.)
• Duh Sveti izlazi od Oca (i Sina, po zapadnoj tradiciji)
Augustin jasno kaže da Otac, Sin i Duh dijele sve božanske savršenosti i atribute (jedna supstancija), ali se Osobe razlikuju samo po tim odnosnim svojstvima (relationes, lat.): Otac nije rođen, Sin jest rođen, Duh izlazi od Oca – i ništa više od toga ih ne razdvaja.
Važnost učenja o Svetom Trojstvu
Učenje o Svetom Trojstvu (Trinitas, lat.) je središnja doktrina kršćanske vjere, koja definira Boga kao jednog (Unus Deus, lat.) u tri Osobe (Tres Personae, lat.): Oca, Sina i Duha Svetoga, jedne supstancije (Una Substantia, lat.).
Ova doktrina nije samo teološka spekulacija, već je ključna za razumijevanje Božje prirode, otkupljenja i kršćanskog života. Ona štiti monoteizam od hereza poput arijanizma (koji je Sina smatrao stvorenim) ili modalizma (koji je brisao razlike među Osobama), te osigurava da se Bog doživljava kao jedinstvo ljubavi i djelovanja.
Bez Trojstva, krštenje, molitva i spasenje gube svoj puni smisao, jer se temelje na Božanskoj jednosti i razlikovanju Osoba. Kao što ističu patristički pisci, Trojstvo je otkriveno kroz Isusa Krista i potvrđeno u Novom zavjetu (npr. Mt 28,19; 2 Kor 13,14). Ova doktrina je “pečat” kršćanske vjere, jer omogućuje vjernicima da štuju jednog Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu
Usuglašenost na ekumenskim saborima
Doktrina Trojstva razvijala se postepeno kroz ranu Crkvu, ali je formalno usuglašena na prvim ekumenskim saborima, gdje su biskupi, pod vodstvom Duha Svetoga, definirali vjeru protiv hereza. Ovi sabori nisu izmislili novo učenje, već su proglasili ono što je Crkva uvijek vjerovala, temeljeno na Svetom pismu i apostolskoj tradiciji kao službeni, unificirani nauk.
• Nicejski sabor (325.): Sazvan od cara Konstantina radi rješavanja arijanske kontroverze. Definirao je Sina kao istobitnog (homoousios, consubstantialis) s Ocem – “Bog od Boga, Svjetlost od Svjetlosti, istinski Bog od istinskog Boga, rođen a ne stvoren”. Ovo je odbilo Arijevo učenje da je “bilo vrijeme kada Sina nije bilo”, naglašavajući vječno rođenje (aeterna generatio) i jednakost (coaequalitas) Osoba. Nicejsko vjerovanje postalo je temelj za kasnije definicije.
• Carigradski sabor (381.): Proširio je nicejsko vjerovanje, dodajući definiciju Duha Svetog kao “Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji se sa Ocem i Sinom zajedno slavi i časti.”. Ovo je dovršilo doktrinu Trojstva, ističući Božanstvo Duha i jedinstvo (unitas) u tri Osobe. Rezultat je Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje se i danas koristi u liturgiji.
• Kasniji sabori: Iako nisu primarno o Trojstvu, oni su ga potvrdili kroz kristologiju. Na Efeškom saboru (431.) potvrđeno je da je Marija Theotokos (grč. Bogorodica), što štiti jedinstvo Sina u Trojstvu. Kalcedonski sabor (451.) definirao je Krista kao jednu Osobu u dvjema prirodama, božanskom i ljudskom, bez podjele, a što je usklađeno s Trojstvom.
Ovi sabori osigurali su jedinstvo Crkve i danas su prihvaćeni u katoličanstvu, pravoslavlju i većini protestantskih denominacija.
Biblijski stihovi koji su temelj nauka o Presvetom Trojstvu
Ovdje su navedeni najčešće upotrebljavani Biblijski stihovi kojima se obrazlaže nauk o Svetom Trojstvu.
1. Jedan je Bog (temelj monoteizma)
“Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” – Ponovljeni zakon 6,4
“Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema. Opasah te, premda me ne znaš.” – Izaija 45,5
2. Otac je Bog
“Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji, jer njega Otac – Bog – opečati.” – Ivan 6,27
“Nama je ipak jedan Bog, Otac, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jedan Gospodin, Isus Krist, po kojemu je sve i po kojemu smo mi.”
- 1. Korinćanima 8,6
3. Sin (Isus Krist) je Bog
“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa što je postalo.” – Ivan 1,1–3
“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.” – Ivan 1,14
“Odgovori mu Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!” – Ivan 20,28
“Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva.” – Kološanima 2,9
“A za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, žezlo pravednosti žezlo je kraljevstva tvojega.” – Hebrejima 1,8
“…iščekujući blaženu nadu i pojavu slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.”
- Titu 2,13
4. Duh Sveti je Bog
“Petar mu reče: ‘Ananija, zašto Sotona ispuni tvoje srce da slažeš Duhu Svetomu i zadržiš dio od cijene zemlje? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!” – Djela apostolska 5,3–4
“Zar ne znate? Vi ste hram Božji i Duh Božji prebiva u vama.” – 1. Korinćanima 3,16
“Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.”
- 2. Korinćanima 3,17
5. Otac, Sin i Duh Sveti zajedno
Isusovo krštenje
“Kad se Isus krstio, odmah iziđe iz vode. I gle, otvoriše se nebesa i on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. A glas s nebesa govorio je: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!’”
- Matej 3,16–17
Zapovjed krštenja
“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
- Matej 28,19
Apostolski blagoslov
“Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!”
- 2. Korinćanima 13,13
Starozavjetni nagovještaj
“Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim, stoci, svoj zemlji i svim gmizavcima što puze po zemlji.” – Postanak 1,26
“Čuh glas Gospodina koji reče: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam poći?’ A ja rekoh: ‘Evo me, mene pošalji!’” – Izaija 6,8
Ovi stihovi zajedno čine biblijsku osnovu za kršćanski nauk o Svetom Trojstvu: jedan Bog u tri božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti.
Katolički nauk o Svetom Trojstvu
Katolička Crkva uči da postoji jedan Bog u tri sujednake, suvječne i suštinske Osobe. Otac je nerođen i izvor božanstva; Sin je vječno rođen od Oca; a Duh Sveti vječno ishodi od Oca i Sina. Ovo ishodište odražava dva unutarnja odnosa (ili “ishoda”) unutar Boga: rođenje (Otac prema Sinu) i disanje (Otac i Sin prema Duhu Svetome), što rezultira četirima vječnim odnosima koji održavaju jedinstvo bez podjele.
Unutar Presvetog Trojstva postoje četiri temeljna odnosa/razlike (hipostaze): Otac koji rađa, Sin koji je rođen od Oca, Duh Sveti koji ishoduje (izlazi) od Oca i Sina, te zajedništvo i ljubav (Jedinstvo) između njih trojice, što su trajni, vječni odnosi unutar same Božanske naravi, a koji se očituju kroz njihove spasenjske “poslanice” u svijetu (Stvaranje, Otkrivenje, Spasenje).
Osobe su različite po odnosima, ali identične po biti, moći i volji. To je sažeto u Atanazijevu vjerovanju, koje naglašava da su Otac, Sin i Duh Sveti svaki potpuno Bog, a ipak postoji samo jedan Bog. Trojstvo je središnje otajstvo (tajna, misterij) vjere, objavljeno kroz Sveto pismo (npr. Mt 28,19) i Predaju, te podupire sve ostale nauke.
Ključne točke iz Katekizma o Trojstvu:
• Jedan Bog, tri Osobe: Postoji samo jedan Bog, ali se on očituje kao Otac (Stvoritelj), Sin (Otkupitelj) i Duh Sveti (Posvetitelj).
• Jedna Božanska bit: Te tri Osobe dijele istu Božansku prirodu, vječnost i moć, ne dijeleći se.
• Tajna nad otajstvima: Trojstvo je centralno otajstvo kršćanstva, koje nadilazi ljudsko poimanje, ali se vjernicima objavljuje.
• Otkrivanje: Bog se otkriva kao Trojstvo kroz povijest spasenja, a najpotpunije u Isusu Kristu i s darom Duha Svetoga na dan Pedesetnice (Duhova).
• Crkvena proslava: Svetkovina Presvetog Trojstva slavi se prvu nedjelju nakon Duhova, a služi da se naglasi ovo otajstvo.
Pravoslavni nauk o Svetom Trojstvu
Istočna Pravoslavna Crkva također potvrđuje jednog Boga u tri hipostaze (Osobe, grč. hypostasis) koje dijele jednu ousia (bit): Otac, Sin i Duh Sveti – suvječni, sujednaki i suštinski. Međutim, Otac ima jedinstvenu “monarhiju” kao neuzrokovani izvor i glava Božanstva, od kojega se Sin vječno rađa, a Duh Sveti vječno ishodi. Za razliku od katoličanstva, pravoslavlje odbija dodatak Nicejskom vjerovanju Filioque (lat. i od Sina), učeći da Duh Sveti ishodi samo od Oca (prema izvornom Nicejsko-carigradskom vjerovanju i Iv 15,26), kako bi sačuvalo Očevo prvenstvo i izbjeglo podređivanje ili dvojnost u Božanstvu. Osobe se razlikuju po podrijetlu i odnosima (npr. Otac rađa, Sin je rođen, Duh ishodi), ali djeluju nerazdvojno u jedinstvu, s cijelim stvaranjem i spasenjem koje teče od Oca kroz Sina u Duhu Svetome. Ovaj nauk proizlazi iz živog zajedništva s Bogom i ukorijenjen je u Svetom pismu i ranoj Crkvi.
Ključne razlike između katoličkog i pravoslavnog gledišta
Glavna razlika je Filioque, dodatak Nicejskom vjerovanju koji na latinskom znači “i od Sina”, a koji katolici uključuju kako bi naglasili puno božanstvo Sina i uzajamnu ljubav između Oca i Sina. Pravoslavci smatraju kako je to neovlašteni dodatak (umetnut jednostrano na Zapadu oko 6.–11. stoljeća) koji riskira podređivanje Duha Svetoga ili zamućenje Očeve monarhije. To je pridonijelo Velikom raskolu 1054. godine. Obje tradicije inače dijele isto vjerovanje, odbacujući bilo kakvu podjelu biti ili miješanje Osoba. Ovo je vrlo duboka tema za koju ima dosta argumenata za i protiv sa jedne i druge strane Crkve, međutim ovdje je nećemo dublje obrazlagati.
Glavne hereze o Svetom trojstvu
1. Arijanizam
Glavni predstavnik: Arije (4. stoljeće)
Problem: poricanje punog božanstva Sina.
Naučavanje:
• Sin (Isus Krist) nije pravi Bog, nego najuzvišenije stvorenje.
• „Bilo je vrijeme kad Sina nije bilo.“
• Sin je podređen Ocu po naravi, a ne samo po poslanju.
Zašto je hereza:
• Ako Krist nije pravi Bog, ne može donijeti pravo spasenje.
• Protivi se biblijskim izjavama o Kristovoj božanskoj naravi (npr. Iv 1,1).
Crkveni odgovor:
• Nicejski sabor (325.): Sin je istobitan (homoousios) s Ocem.
2. Modalizam
Glavni predstavnik: Sabelije (3. stoljeće)
.
Problem: Poricanje stvarne razlike osoba u Trojstvu.
Naučavanje:
• Otac, Sin i Duh Sveti nisu stvarne osobe, nego različiti “načini” (modusi) očitovanja jednoga Boga.
• Bog se ponekad očituje kao Otac, ponekad kao Sin, ponekad kao Duh.
Zašto je hereza:
• Uklanja stvarni odnos između Oca i Sina.
• Isusova molitva Ocu postaje besmislena.
• Ne postoji stvarna ljubav unutar Trojstva.
3. Tritheizam
Problem: Poricanje Božjeg jedinstva.
Naučavanje:
• Otac, Sin i Duh Sveti su tri odvojena boga.
• Dijele sličnu narav, ali nisu jedno biće.
Zašto je hereza:
• Izravno proturječi monoteizmu.
• Kršćanstvo bi postalo politeističko.
Napomena:
• Rijetko se javlja kao formalna hereza, ali se pojavljuje u nepreciznom govoru o Trojstvu.
4. Subordinacionizam
Problem: Hijerarhija unutar božanstva.
Naučavanje:
• Sin i Duh Sveti su božanski, ali niži od Oca po naravi.
• Otac je “više Bog” nego ostale osobe.
Zašto je hereza:
• Uvodi nejednakost u božansku narav.
• Suprotno učenju da su sve tri osobe potpuno i jednako Bog.
5. Pneumatomahizam
Problem: Poricanje božanstva Duha Svetoga.
Naučavanje:
• Duh Sveti nije pravi Bog, nego Božja sila ili stvorenje.
• Duh je ispod Oca i Sina.
Crkveni odgovor:
• Carigradski sabor (381.): “Duh Sveti je Gospodin i Bog, koji se s Ocem i Sinom zajedno časti i slavi.
”
6. Adoptijanizam
Problem: Isus je samo čovjek koji je kasnije “usvojen” od Boga.
Naučavanje:
• Isus je rođen kao običan čovjek.
Bog ga je kasnije “posinio” zbog njegove pravednosti.
Zašto je hereza:
• Poricanje Kristova vječnog božanstva.
• Razara nauk o Utjelovljenju.
7. Hereza Jehovinih svjedoka
U nauku Jehovinih svjedoka shvaćanje Isusa Krista bitno odstupa od vjere Crkve i od biblijskoga svjedočanstva.
1. Nijekanje božanstva Isusa Krista
Jehovini svjedoci niječu da je Isus Krist pravi Bog. Uče da je on stvorenje, prvo i najveće Božje stvorenje, poistovjećujući ga s arkanđelom Mihaelom. Time izravno proturječe Svetomu pismu koje svjedoči: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ (Iv 1,1) Crkva ispovijeda da je Isus Krist Sin Božji, istobitan s Ocem, pravi Bog i pravi čovjek, kako je definirano na Nicejskom saboru (325.godine).
2. Krivotvorenje Kristova identiteta
Jehovini svjedoci tvrde da Isus nije vječan, nego da je imao početak. No Sveto pismo kaže: “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.“ (Otk 22,13) Ove riječi u Svetom pismu primjenjuju se na Krista, čime se jasno svjedoči njegova božanska narav i vječnost.
3. Poricanje Svetog Trojstva
Jehovini svjedoci odbacuju vjeru u Presveto Trojstvo – Oca i Sina i Duha Svetoga – te Duha Svetoga smatraju tek neosobnom „Božjom silom“. No Isus zapovijeda: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (Mt 28,19) Ovdje se jasno govori o trima božanskim osobama, a ne o apstraktnoj sili.
Što sva ova krivovjerja imaju zajedničko
Sve trinitarne hereze na kraju:
• ili razaraju Božje jedinstvo
• ili razaraju jednakost i božanstvo osoba
• ili poriču njihovu stvarnu osobnu različitost
Crkveni nauk o Trojstvu čuva ravnotežu – Jedan Bog u tri osobe, ne miješajući osobe i ne dijeleći narav.
Zaključak
U današnjem vremenu, kada se čovjek suočava s dubokim pitanjima identiteta, smisla i zajedništva, učenje o Svetom Trojstvu ostaje najljepši i najdublji odgovor koji Crkva može ponuditi svijetu; Bog nije usamljeni Vladar niti daleka apstrakcija. Bog je vječna zajednica ljubavi – Otac koji u potpunosti daruje sebe Sinu, Sin koji se u potpunosti predaje Ocu, i Duh Sveti koji je sama ta ljubav kao živa, osobna stvarnost između njih. Trojstvo nije matematička zagonetka, nego primjer savršenog zajedništva u kojem različitost (tri Osobe) ne razdvaja, nego produbljuje jedinstvo (jedna bit). To znači nekoliko ključnih stvari za suvremenog vjernika:
1. Naše dostojanstvo dolazi od zajedništva
Stvoreni smo na sliku Trojstva – dakle, nismo stvoreni za samoću, nego za odnos. Svaki čovjek je pozvan živjeti u ljubavi, darivanju i primanju – u obitelji, prijateljstvu, Crkvi i društvu.
2. Ljubav nije samo osjećaj, nego bit bića
Ako je Bog Trojstvo, onda je ljubav ontološka stvarnost, a ne samo prolazna emocija. Zato kršćanska ljubav nije „ja te volim jer mi godiš“, nego „ja te volim jer postojiš i jer je ljubav sama Božja priroda“.
3. Molitva je ulazak u trojstveni život
Svaka molitva – Oče naš, Slava Ocu, znak križa – vodi nas u srce Trojstva. Krštenje nas uvodi u taj trojstveni život, a Euharistija nas svakodnevno hrani tim istim životom.
4. Ekumenski i dijalog
Današnja Crkva naglašava da je Trojstvo temelj jedinstva svih kršćana (katolika, pravoslavnih, protestanata). Jedan Bog u Trojstvu pokazuje da raznolikost ne mora značiti sukob, nego može biti odraz božanskog bogatstva.
Pozvani smo živjeti život zajedništva i ljubavi već ovdje na zemlji, kao predokus vječnosti, jer Bog jest obitelj, Bog je zajednica, u ljubavi – On jest ljubav. U 21. stoljeću Sveto Trojstvo nije samo stara dogma, ono je najmoderniji odgovor na čovječju čežnju za pripadanjem, smislom i bezuvjetnom ljubavlju. Jer ako je Bog Trojstvo, onda smo svi pozvani biti „trojstveni“ – darivati se, primati i ljubiti u zajedništvu, baš kao što to čine Otac, Sin i Duh Sveti odvijeka.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.